Secam se da je bila nedelja. Nekad je zovem i Sveta nedelja. Hodamo tamnim ulicama. Vece je hladno i kisovito, ali jedno od najlepsih u mom zivotu. Volim njegovu blizinu.Srecna sam. Shvatam da volim njegovu dusu. Ne zelim da ga ljubim, ili da ga zovem "mojim". Zelim samo da imam kraj sebe osobu kao sto je on... samo da pricamo.
Sneg se jos uvek nazire sa krovova obliznjih kuca. Od otopljenog snega stvorile su se bare. Nosim sestrine cipele i gacam po baricama. Srecna sam kao dete. Posmatra me. Kaze da sam srecna ali da mi je smeh izgubio sjaj. Srce mi ubrzano kuca, znam da je istina. Plasim se sto me dobro zna. Znace da ga volim, jos uvek... znace da za mene nije kraj.
Dosla sam u njegov grad da uzmem portret koji je za mene nacrtao. Volim taj grad. I dalje ga volim, jer svaki put kad udahnem njegov vazduh, ja se setim da u njemu zivi on. Mokra sam i on me moli da odemo do njega da bih ja zavrsila rad koji zeli da mi pokloni. Zamisljam ga kako me crta. Verovatno u noc. Pusi cigaru i crta. Mislim o tome kako je imao moju sliku pred sobom i kako mi je svaki deo lica pazljivo proucavao, da je dao sve od sebe da mi oduzme dah kada budem ugledala sebe na onom parcetu papira nad kojim je on proveo noc. Tako je i bilo, kao da sam se oglednula. Bila sam kao odusevljeno dete. Krajickom oka ugledah kako mu se cakle oci. Drago mu je da mi se dopada. A ja, nista vise ne otkrivam. Kazem da je lep i da mi se svidja, a on zna da je u meni upravo tog trenutka zakupio celo srce. Savijam papir i nezno ga spustam u torbicu koja mi visi sa ramena. Pocinjemo da pricamo o ozbiljnim temama i doticemo onu najbolniju. Pricamo o lepim i losim momentima koje dozivljavamo jedno bez drugog. Vreme je da krenem a jos mi se prica. Pomeram odlazak i nastavljamo da pricamo. Pricamo zrelo i kao odrasli. Otkrivamo osecanja i tajne. Verujemo jedno drugom. Znamo se, zato i nedostajemo jedno drugom... kao ljudi, ne kao par. Moj komadic koji nedostaje. Vec dugo...
Pricamo o problemima. Kaze mi da za svaki moj problem ima resenja. Ne zelim da mu kazem za svaki, ne zelim da ga opterecujem. A zelim da mu kazem da nisam dobro i da mi mama umire... nisam smela. Pustam ga da prica o svojim bolima. Prica. Govori mi u detalje mnostvo stvari. Ono sto niko ne zna. Prica mi o svom zivotu od seste godine, o tome kako mu se ceo svet srusio. Slusam pazljivo. Cime sam zasluzila ovu ispovest, pitam se. Kako prica ide svojim tokom, sve se vise mrstim. Ne gleda me u oci dok mi prica, prica polako i pusi cigaru. Jednu za drugom. Ponekad pogleda kroz mene, kao u prazninu. Mislim da se stidi. Sve vise sam uznemirena, ne zelim da zaplacem. Teska prica. I on je nervozan. Premesta se na laktove, dize noge, spusta ih... Prica, ne verujem da mi prica sve. Prica je stigla do dela koji se zove kraj. U vazduhu lebdi tuga. Posmatram ga. Stidi se svog zivota. Pokusavam da kazem nesto a da mu stavim do znanja da ga mnogo volim. Jos vise. Pitam ga da li smem da ga zagrlim. Zagrlila sam ga, stegla jako. Pita da li to cinim jer mi je kazao sve. Potvrdjujem.
Proslo je dosta vremena... Zelim da zna da tajnu nikome nisam rekla. Cak je nisam ni zapisala.. Niko nikad nece saznati od mene ovu tajnu, jer crtez vise nemam. Nestao je sa mog radnog stola kad sam jednom prilikom zelela da ga zalepim u svesku koja se zove 'Nasa Sveska". I boli me sto ga nemam... ovako, tajna je jedino sto je ostalo izmedju nas.
Od te noci, svaki problem ima resenje! Tako i moj, svaki koji se ne tice zivota moje majke, ima resenje! Hvala ti...